30 ljet utemeljenja dvojezičnosti na DSŠ u Velikom Borištofu

Ravno pred 30 ljeti, točno 5. novembra 1990., je ondašnja ministrica za podučavanje Hilde Hawlicek potpisala školski pokus „Dvojezična glavna škola“. Umirovljeni direktor Mirko Berlaković se toga još dobro spominja.
Pravoda se je i prije podučavalo u borištofskoj glavnoj školi dvojezično, ali to nije bilo zakonito. Po osnovanju škole 1965. je bio stav škole isti kot svih drugih glavnih škol. Jednino ča se je ponudilo je bilo Hrvatski jezik kot slobodan predmet. Pokidob su se ali namjestili hrvatskogovoreći učiteji i učiteljice, su se oni razgovarali s dicom na Hrvatskom jeziku, kot je to u on čas bilo navadno u hrvatski seli. Ča se isto od početka upelja je Zborno pjevanje i Tamburanje kot slobodni predmeti pod peljanjem Heinza Hoffmanna i Mirke Berlakovića, a kasnije pod peljanjem Rudija Berlakovića. Sa zaposlenjem Jelke Perušić se od 1974. nudja neobavezna vježba Folklor.
Pod direktorom Feliksom Wanšićem se odobri školski pokus „Glavna škola s posebnim obzirom na podučavanje hrvatskoga jezika“ i valja od septembra 1985. Početo s prvim razredom nastane Hrvatski obavezni fakultativni predmet.
U marcu 1988. glasuje školski forum jednoglasno za školski pokus „Dvojezična glavna škola“. U jeseni 1990. da novi školski ravnatelj Berlaković još jednoč školskomu forumu glasovati. I ov put je rezultat jednoglasan. K molbi se priložu sva udaljivanja od nastavnoga plana, tako da se školski pokus u relativno kratkom vrimenu, ada 5. novembra istoga ljeta, odobri. Upelja se zakonski dvojezično podučavanje.
S 1. septembrom 1994. stupi u valjanost novi Manjinski školski zakon za Gradišće. S ovim zakonom se preuzme školski pokus „Dvojezična glavna škola“ u regularno školstvo.
Iako se je organizacija podučavanja u toku ljeta preminja, 2008. se upelja „Nova sridnja škola“, a od 2020. „Sridnja škola“, je ostao stav dvojezičnosti obdržen.
U medjuvrimenu se je čuda preminjilo, kot način podučavanja ali i jezično znanje dice. Čuda utemeljenih stvari smo si ali obdržali, kot tamburanje, folklor, ali osebujno cijenenje i gajenje našega materisnkoga jezika i gradišćanskohrvatske kulture, ali i jedinstveni stav naše škole.